Pokloniću ti sve,moje proleće,leto ,jesen...sve,ali zimu ne dam! Zima je samo za mene! Proleće zato što se sve budi,sve se ponovo rađa i poprima novi smisao života. Tada se rodila u meni ljubav ponovo ,kažem ponovo jel sam mislila da u meni više ne postoji ništa,da sam prazna u duši kao stari bunar bez dna. Iskrice su se jedva nazirale a vatra koja je nekad gorela uz divlji plamen i sjaj ,pretvorili su se u dim ,pepeo i prah. Došao si sa prvim zracima prolećnog Sunca,probudio u meni ljubav kao što se u proleće budi priroda,kao kad prva ljubičica izdigne glavu ,dok je prvi zrak sunca zagolica. Svaki dan je je sve topliji...ali je sve još toliko ne sigurno ,jer naiđu ponekad sivi oblaci ,koji zaklone osmeh a poneke kapljice natope sve. Tako si ti moj Bezimeni naišao...nisam te pitala odakle si došao ni kako se zoveš. Ako jednom slučajno nestaneš,da se ne bi osvrtala uvek, kad god bih čula da neko doziva tvoje ime.Tako je naj bolje...Znao si mi izmamiti osmeh ,tako nežan da bi se i sante leda istopili,ponekad bih drhtala, kad bi mi bio blizu kao neki nejaki listic na prolećnom ,laganom vetriću.Znao si da si se pojavio u pravo vreme,da bi mi ugrejao ozeblo srce,kao što je zemlja čekala posle duge i hladne zime da sine Sunce.Znao si to....
Pokloniću ti leto...more,školjke i galebove.Pokloniću ti sve...jel osećam da voliš me.A ljubav se nikad ne kupuje ,ona se rađa i daruje. Pokloniću ti more,modro i mirno kao ogledalo da se u nju ogledaš i vidiš kako razigrani zraci sunca miluju tvoje obraze. Školjke iz dubina mora jer svaka krije u sebi tajnu ,kao i moje srce.Tek kad ih otvoriš onda vidiš,da tu neko već stanuje. Poslat ću ti galebove...poput snega čiste i bele.Samo se bojim ,da te ne odvedu od mene. Jel znaš...kad uhvati bura ribare negde daleko na pučini mora,oni se raduju kad vide galebove.Znaju da je obala blizu,a ja se bojim kad bura osećanja naiđu,poželet ćeš i ti što pre, do obale i mirne luke.
Pokloniću ti i jesen...razigranih boja.Pogledaj oko sebe! Sve se menja, a toga se bojim naj više.Bojim se ,da ćeš otići a ja neću znati gde,da u tvom srcu ljubav ne želi više da stanuje.Kiše, koje dolaze i sve su češće ,ispraće tvoje tragove.A toliko sam se borila da te zadržim pored sebe,da se zajedno okupamo još jednom u zadnjim zracima sunca,da me se sećač,ako ni zbog čega,bar zbog mirisnog proleća,vrelog leta i jeseni prepunih šarenih boja! Ipak,polako nestaješ...držim te,ali mi se izmičeš! Ostani ,molim te...nadolazi zima.Ne čuješ me,pustim ti ruke i nestaneš u talasu ljudi koji su se tu stvorili niotkuda.Htela sam da ti viknem ,da te dozovem ,ali usne su ostale neme...pa ja ti ne znam ni ime!Ostao si moj Bezimeni ...
Počeli su da duvaju sve hladniji vetrovi ...postalo je sivo sve oko mene, a i u meni .Zima polako pristiže. Gle! Prve pahulje...vidi kako su lepe!Znaš...pahulje vilenjaci kroje,zato su sve različite.Ne postoji ni jedna koja je ista,svaka se po nečemu razlikuje. Htela sam ti pokazati i pokloniti naj lepšu pahulju,ali ti si otišao sa zadnjim zracima sunca i predivnim jesenjim šarenilom. Ostala sam sada sama,da drhtim jer sam ti poklonila sunce. A zimi ona ne ume da greje.Ne kajem se! O, ne! Zimu ću da zadržim za sebe.Jel kad se sve smrzne,i pahulje pokriju staze,krišom ću da tražim tvoje tragove... Zato sam zimu zadrzala za sebe...da ce me možda ti tragovi dovesti do tebe.....
Нема коментара:
Постави коментар