субота, 27. април 2013.

Starost je jedan vid samoće.

Još jedna godina se dodala. Rešila sam da od ove ne brojim svoje , nego samo kažem : ova 13-ta . Smešno je sigurno kad čuješ prvi put.No nekako se munjevito približavam još jednom okruglom broju. Nije da se nešto žalim , samo u zadnje vreme sve češće razmišljam...ne želim da se osvrnem jednog dana unazad, i da vidim samo ništavilo , nulu , zero....Ne želim , da doživim to da nemam zašto se osvrtati , ili da žalim zbog nekih propuštenih prilika . Normalno je da neke svoje snove ,nismo u mogućnosti da ispunimo, jer ne zavise samo od nas. Ali ja želim da znam u dubini svoje duše , i ako nisam ostvarila , da sam barem pokušala. Nisam fakultetski obrazovana , niti imam neke posebne titule recimo ono : Dr-Mr. i sl. Nije to u opšte bitno.Bitno je kad dodje starost ,i unuke pokupim oko sebe , da imam šta i o čemu da im pričam, jer babe to umeju ,obavezno sa onom otrcanom početnom rečenicom :eeeee u moje vreme.....ha ha ha , i ako ne želimo da budemo "kopija"naših roditelja a ponajmanje baka ...protiv tih stvari ipak ne možemo mnogo.Možemo da izmenimo nešto , ali geni su čudo....i u 99% slučajeva se naslede.
Zatim ne bih da starost dočekam sama , kao tužno kuče neko.Da živim za neke trenutke kad bi se neko setio da proveri , mrdam li još? ....E toga se najviše plašim. Samoće. Nije mi sramota da priznam , ne brine me starost ,jer je to normalan sled dogadjaja života. Volela bih da je dočekam u društvu nekoga , ko će me istrpeti kad budem pomalo i čangrizava , postanem deblja da ne kažem debela, ...kad mi se vise neće videti prirodna boja kose, jer će postati seda. Kad cu izgledati kao da nosim 2 broja vecu kožu , nego što mi u opšte treba, kad mi oči ne budu ovako plave nego poprime sivilo tmurnog neba .Kome neće smetati ako prospem malo čaja jer mi ruke nisu mirne kao nekada, ko me neće požurivati , jer me noge više ne slusaju kako treba , ko će se zabrinuti ako kažem da sam od svega preumorna....
Volela bih da imam nekog ...da me zagrli i pred spavanje mi kaže volim te , vidimo se sutra...

Eto ...to je za mene starost ...ne bore na čelu , ne grba na ledjima,....strah da ne ostanem sama .

Nšla sam jedan jako lep teks na netu , preporučila bih svima da pročitaju ...jer je to bio pokretač ove teme....

 
 Trebat' ces mi...


Trebat ćeš mi u starosti, kad budem gunđao, jer ne znam gde su mi naočare, da kažeš: "Eto ti ih na nosu, bleso matora. Tako bi ti i srce još uvek tražio, da nije bilo mene da kažem da je na svom mjestu". Trebat ćeš mi u starosti, da te se sa radošću sećamo, umesto da te se sećam sa tugom, da te opomenem kad kažeš: "E, kad se setim kakva sam bila", da ne smeš tako govoriti u mom prisustvu, jer si mi lepša no ikada. Trebat ćeš mi u starosti, da joj se rugamo kada nas pita gde nam je bila mladost. Trebat ćeš mi u starosti, kad izlapim, da kažeš: "Bolje mozak, nego srce". Trebat ćeš mi u starosti, da ne dopustiš da ostarimo. Trebat ćeš mi u starosti, da kažeš: "A rekao si da me ne možeš voleti jače". Trebat ćeš mi u starosti, da me grdiš što tvrdim da doktori nemaju pojma i ne pijem lijekove, jer si ti najbolji lek za moje srce. Trebat ćeš mi u starosti, da me izbaciš iz kuhinje, kad praviš kolače: "Strpi se, gori si od deteta". Trebat ćeš mi u starosti, kao što mi trebaš sada, ali mnogo više. Trebat ćeš mi u starosti, da me pitaš: "Nije ti valjda opet do toga?", a ja da kažem: "Meni je uvek do tebe". Trebat ćeš mi u starosti, da kažeš: "Izvini što sam vikala", a ja da te tješim: "Nisam te ni shvatio ozbiljno". Trebat ćeš mi u starosti, kad me zoveš DEDA, da kažem: "Reci, pile moje malo, pirgavo". Trebat ćeš mi u starosti, da te volim i kada me starost napusti..

Izvor price : Prodao si moje snove, zelio si neke nove ..
Prvi dan .....nečega 

Uskoro skidamo zimske kapute , kape i izuvamo čizmice...Visibabe pre nedelju dana izdigle glave smeskali se sunčevim zracima, a onda ......crni oblaci se nadvili nad gradom . Pocelo da duva vetar koji u lice sabijao kišne kapi i sekao kao žilet kožu.Preletale pahulje , prvo lepe , nežne onda sve snažnije i gušće.Vreme se pretvorio u mećavu.Ljudi povlačili gore kragne na kaputima , jurili kroz grad sagnute glave i rukama u džepovima, nadajući, se da se to samo Baba Marta poigrava s nama. Uskoro staze su zabelile, snežni nanosi bivali sve veće i veće.Na izmaku kontroli ljudima , zavladalo je opšte ludilo...Opet ljudi zatrpani pod smetovima, promrzli , zaglavljeni u sred ničega.Neki se molili da prestane , neki pokušali da pobegnu , a neki samo ćutali i čekali sudbinu.Ponovo smo bili besni , jer putevi su postali neprohodni a putari kao da to jutro nisu se ni probudili.Opet sa radia se čuli izveštaji : iznenadilo nas je, nemamo dovoljno goriva , grtalica i naravno ni odgovornosti za sve sto se desava....
Onda na putu sam se zamislila , pa gde ja to zivim ? Oni mozda nisu ni videli da napolje vlada kolaps svih vremena. Prepucavaju se ko je kriv i odgovoran , zasto nije izasao onaj da ocisti sneg , a iz prica se moglo samo zakljuciti da to nisu odrasli ljudi koji trebaju da su na tim funkcijama, to su samo deca ...igramo se malo , pa se posvađamo i kad nam dosadi sve to , sednemo u ćošak pa durimo se.....
Onda je sneg prestao da pada, svi odahnuli .Spašavali ljude, bebe, stare , mlade ...sklanjali slupana auta i konačno ...zavladalo opet onaj isti monotoni zamor medju ljudima.Neki jos slagali umušeno lice , jer im krov po ko zna koji put procurio ili opet pod pragom ušla voda ...ali hvala Dragom Bogu , sneg se istopio , istom brzinom kojom i počeo da pada.
I eto danas ...samo malo posle 17h dva dana pred zvaničnog datuma proleća , zakrvarilo se nad gradom nebo. Čudna pojava, kao da se celo nebo užario i počeo da se rastapa ...a pre nekih desetak dana ...skoro u svim gradovima u isto vreme se pojavila duga ...Taman da se zamislimo , ...jel to znak neki da smo postali neposlušna deca svemira? Ili prosto preći preko svega , zažmuriti i praviti se da ono što smo videli je samo iluzija......





Ove zime...

Od čega umiremo ove zime? Možda sam jedinka na ovoj zemaljskoj kugli, koja večito kuka čim se zima pojavi.Ma kukam dok ni na pomolu nije,već me panika vata krajem leta,a sigurno sam dosadila već i Bogu i Narodu! Prvo kreće škola,pa svi izdaci oko toga gde se ne mogu uklopiti ni da hoću.Plata mi manja nego što udžbenici koštaju, a onda ona navala daj za osiguranje, pa daj za nove prozore jer se stari ne mogu zatvoriti više,pa jer znate dolazi zima...Eh , preživimo nekako septembar mesec...kako ? Ni sama ne znam. Onda sledeći je mesec rezervisan za zimnicu...ha! Koju? Nekad ...da , nekad „u moje vreme“ tegle se šarenile u špajzu na policama, a sad ako uspem da naribam kacu kupusa skačem od sreće kao mali majmun!Ćutimo, nego šta! Tešimo se , ma barem ćemo imati „C“ vitamina , ako već za južno voće neko nećemo.Eeee ni moja pokojna baba nije imala na lageru južno voće , pa je živela preko 80. To je sve ok , gripu ćemo bombardovati kiselim kupusom, čajevima nekim ...ufff samo da nije kamilica jer ni miris ne podnosim.Nana ! E ta je dobra. Tetka mi nabrala jedan dobar snop , dok je radila na njivi.Poklonila mi, a ja lepo letos oprala i osušila.Ha, pa sad nek neko kaže da se nema!

Elem problem se nazire na sredini meseca, u obliku crvenih nosa kao irvasu Rudolfu iz bajke.Samo sto naš ne sija u mraku,nego po danu ako nemaš maramicu. Bilo bi dobro naložiti neku vatricu ...čisto da omlačimo kuću , kako naš narod u zadnje vreme govori. Jer za grejanje treba malo više.Izadješ na dvorište , procunjaš po šupi možda ...aha... možda ostalo nešto od prošle zime. Ma praviš se lud kao da ne znaš da si letos metlom očistio celu šupu , za ogrev koji uzgred nisi ni mogao da kupiš.Ali nikad se ne zna,zar ne!? Možda dodješ do nekih para , na koje ne računaš. Samo što mene baš zaobilazi u širokom luku , čak i ono na šta sam računala!

Ma nema veze, udješ u kuću kao popišan , sloziš odvratnu facu , zakolutaš nekoliko puta očima i iz špajza izneseš kvarcnu.Ajde, necemo da palimo sva tri grejača , samo jednu.Daaaaa, radi štednje.Onda se išunjas do sata za struju i gledaš zakopana da vitla u krug kao pomahnitao žderući brojke alavo.Utešiš sebe , ma nećemo svaki dan ...samo kad baš bude hladno...

Tako prodje i taj oktobar i dok si se tešio sa ono „samo malo“ stigne ti račun za struju koji ne smeš ni da pogledaš.Baciš u orman kao sutra ću da vidim, danas nisam raspolozen .Naravno da nisi pogledao a od jednog grejača u novembru već neprestalno gori sva tri . Zima stigla, eto ti ga na!Psuješ sve živo i mrtvo i sebi i državi u kojoj živis, i krivima i nedužnima. Po kući hodaš u najmanje 3 džempera na sebi , praviš pokrete kao robot. Nervoza te vata i na najmanju sitnicu. Onda eto pokupiš neku virozu , i pitaš se okle da se sve lepi na tebe?Čim u Kini neko kine ti već imaš neki od mutiranih gripa...

I stigao decembar naš nasušni! Sve zviždi od zime! Jedan dan odeš do poštanskog sandučeta , kao proveriš ima li šta, ono- pun je računa.Ne znam sta si očekivao ? Da nisi mislio da će ti neko poslati razlednicu ili novac za predstojeće praznike? Ha ha ha nemoj me zasmejavati! Dok polako kao špijun otvaraš račune , ruke ti drhte, srce sve više i više lupa ....a kad ugledaš cifre, poželiš da si bar poneo nitroglicerin u dzepu! Ali nisi ! Polako vratiš račune u koverte i usetaš u kuću. U najmanju ruku počnes da plačes...ali šta s tim? Suzama se računi ne mogu platiti. A bar da mogu...plakala bih od jutra do sutra!No bar se malo izduvaš.

Rešiš da pošto više nema čekanja i odlaganja sistemom eliminacije ćes da platiš deo računa. Ono: smeće –pa može da čeka , ako mi ne odnesu bacaću iza kuće do proleća, voda- može i to da čeka, pa neće mi valda zavrnuti ventil, fixni- ma šta me briga , i onako ne zovem nikog, svi mene zovu....i tako dodješ do računa za struju.To se mora! Onda izvadiš pare i sabiraš –oduzimaš pola dana , dodješ do zaključka da možeš da platiš manje od pola. Ili ako platiš celu , moras na tavan da se okačiš i sušiš usta kao šunka jer nema para za jelo!

Onda se setiš emisije sa diskoverija i onog lika koji preživljava.E da, tako ćemo i mi ...preživljavati.

Pa se sad pitam od čega se umire ove zime?

Od hladnoće koja nikako da više ode,od gladi jer uskoro necemo imati šta da pojedemo, od nervoze koja nas izjeda iznutra kao parazit ,od srca koji nas sve više štreca ,ili pak od nečeg sasvim drugog?
E pa ove zime, umire svako po svom izboru !
Ja se bogami koprcam , mene smrt neće da vidi još jedno vreme u to sam bar sigurna! A ostali koji su u sličnoj situaciji i prežive i ovu zimu , sigurno će pričati o tome.....
Ludilo zvano Smak sveta….. 

Svaki dan susrecem sve vise ljudi , koji panicare i u tom ludilu da budem sad blaga u izrazu , prave budalu od sebe.
Krenimo od televizijskih kanala recimo “1prva”javno reklamira i odbrojava , da nam je ostalo jos , evo ….2 dana.Reklama im je original , nema sta! U svakom slucaju ko kako gleda …postacemo zvedana prasina. Mozda nam se i neki Dzedaji pojave sa svojim svetlosnim macevima… Pa ljudi moji , jesmo li svi otisli s mozgovima, ili je to jos jedna reklamna kampanja , na kojima glavonje i te kako profitiraju?! A ne zaostaju za tv kanalima ni radnje , recimo na selu (necu da kazem gde) iz pouzdanih informacija znam da sa rafova nestale sve konzerve, i dugotrajni proizvodi, pastete, testenina,kafa… Pa sta oni misle ? Jesce konzerve , ako se planeta raspadne? A u istom selu , ljudi zakivaju prozore letvama …sokirala sam se kad sam videla fotke na telefonu . Kao da se spremaju odbraniti se od nekog tornada, ili nevremna ….
Na pitanje sto to rade? Ima sarenih odgovora, recimo tipa : pa bojimo se huligana koji ce da iskoriste priliku , pa do uletanja vanzemaljaca u sobe …..a ja sam sigurna da ce ih letve na prozorima zadrzati van kuce!
Prosipaju novac kao da ih imaju , a kad prodje 21. kukace cela nacija da sem pastete i tune nemaju ni za sta. Treba li nam sve ovo ?
Drugi zivi primer je moj bivsi gazda , koji i na sam spomen rec SMAK poplavi. Utripovao se vec pre par godina.jednom ga jedan kolega toliko isprovocirao da smo ga jedva nasli u magacinu , gde je bio sklupcan , tresao se i plakao.Ja sam se prvo sokirala , a posle sam istrcala napolje da se ne bih udavila od smeha . Nisam mogla verovati , da jedan skolovan i obrazovan covek poveruje u te nebuloze.Ali , poverovao je i to jako , a meni ga bas bilo zao na neki nacin.
Imam utisak , da ljudi sav taj dogadjaj vezu za dan i sat.Kao da ce sedeti svi pred malim ekranima gledati tv i jednostavno umreti u toku serije “Sulejman velicanstveni”.Nazalost nisu svesni , da je famozni smak vec odavno poceo.Sami smo ga stvorili.Nece zemlja da nestane u tren oka , niti ce da nas spase zakovani prozori ni bezanje u neka sklonista , cak ni da se zavucemo kao pacovi pod zemlju. Bice to lagano mucenje , pa ko prezivi pricat ce .
Ko je u opste izmislio da digne paniku medj` ljude gde vec i onako polovina nacije ima upute u razno razne psihijatrijske ustanove? Sva nasa sreca , da i kod lekara trebamo da platimo za pregled, bilo da nam cackaju u glavi makar i samo prividno ili nam mere pritisak , koji uzgred receno ,vec dignut do predinfarktno stanje. Ma , nema veze, od neceg se na kraju krajeva i onako mora umreti , zar ne ?
Bio to smak , infarkt ili starost….umreti se mora.Ali ako mogu da biram , svakako bih normalna da docekam starost.

A sto se 21.tice ja sam uzela kokice za mikrotalasnu , lepo cu da dovucem stolicu do prozora , cisto da nesto ne propustim , i cekacu veliki prasak! Ako necu da umrem od smaka ili smeha onda cu ziveti verovatno kao gavran 100 godina plus 2 dana.

Pogled na kalendar i datume koje se približavaju me lagano, ali sigurno ....da, da sigurno baca u depresiju. Ma sa tom deprom nema apsolutno nikakve veze sto sam jutros na ogledalo videla jednu novu boricu ispod oka, a ni sa tim da sam skakala pola sata po sobi dok sam se utresla u one farmerice od letos,ni sa onim silnim pitanjima koje me u zadnje vreme progone:kuda za novu godinu?.A da ne spominjem, onaj momenat kad sam otvorila pred polazak novcanik i ugledala galvicu crnogluka unutra! Ma ,da ...upravo to -luk ...tacno mi doslo da zaplacem a sigurno ne od sreće.
Ali kao uvek ja imam u ruci onaj mali rozi čarobni štapić, doduše kupljen kod kineza, ali delotvoran je veoma. Samo zamanem i kažem : ćiri-bu ćiri-ba i svi moji problemi se reše.Kako ? Pa čarolijom!
Sad ću da vam objasnim sve na tanane.
Problem br.1
Dok sam se češljala zapazila sam da mi se ispod oka od maskare razmazala šminka, primakla se ogledalu i uvila ćošak vlažne maramice da obrišem. A onda šok ...eto ,je ! Još jedna ! Ma odakle samo izlaze? ...Ma neeee, to je samo senka neka...jok , nije! Još jedna bora...pffff, ma nema veze! Tu gde ima mesta za 2 ima i za treću.Ha ha ha , baš sam utešila sebe , još malo pa neću moći da kažem da imam 22 (mada ni nemam , ali to sad nije važno , mnogi kažu da sam mladolika , pa priča još drži vodu, a ono što se ne zna , to i ne boli). Stisnem tečni puder na prst i zamalterišem vidljiv problem. Eto , rekla sam ....čarolija današnjeg doba ....
Problem br.2
Farmerice -ee to je već malo teži , ali i nije ne rešiv problem. Nisam ja kriva što zimi slabo umem da iskontrolišem potrebu za hranom. Ma vraga nisam ! Moram priznati da i ako kazaljka na vagi ne pomiče se drastično , farmerice me odaju. Nema laganja. Dok pre par meseci sam se pred ogledalom divila , kako još mesta ima u njima , i da sam se bas super stesala tu ...ma da , baš tu oko predela ...pa recimo kukova i malo niže...Danas u iste farmerice sam se utresala ,kao kad puniš neke kese za zamrzivač sa višnjama i ubeđena si da još ova dva zrna na stolu, ako dobro prptreseš kesu mogu da stanu.Pa i po ceni da prilikom zatvaranja- kesa pukne. Ali Bože moj ...ipak ubaciš! E tako sam i ja sa raznim akorbatskim potezima , te lezi, te skoči ...utresla se u omiljene farke.Sama sam kriva , nego šta! Ko me tera da glođem po ceo dan nešto? Jel mi to neko trpa u usta keks, bombon ili krišom otkinutu kockicu čokolade -s izgovorom , jedi breee , prokletinjo jedna! Ili me to neko sili ,da sebi serviram kraljevsku večeru maltene u ponoć a posle manje od sat odem punog stomaka da spavam? Umesto da večeram kao sav normalan svet do 7 uveče? Za sve ja to optižim zimu! Eto , tako ! I nemam grižu savesti , ni malo ...jeste zima je kriva za sve! I što se prežderavam jer mi oči jedu i ako u stomak više ne stane , i zato što sam stalno pospana i sa kreveta se teškom mukom se premeštam na stolicu i nazad....A neee , nisam ja kriva! Ni za ona obećanja koje svako veće pred spavanje dam sebi ..."od sutra , doručak redovan , ručak umeren , večera ni pod tačkom razno!" A praznici? Karbinje? Najbolje da svi jedu , a ja kao koza da samo pasem salatu! E neće da može! Znam , ovaj problem je kod mene večiti , ali evo da odam rešenje, pošto kao i za svaki problem i za ovo imam .Nije lak , ali kad se ponašaš bahato, trpi posledice!
Ovako ću da uživam sve do kraja januara. A onda...pa praznici prođu , ja sita , s viškom možda nekih 3 -4 kg krećem u akciju. Normalno , jedem ispravno kao što sam i malo pre napisala kako bi u stvari trebala , par noći dok se ne priviknem u stomaku će da mi vukovi zavijaju,ali neka ih kad zaspim i onako ih neću čuti , nastaviću ples , gde ću da ispucam kalorije koje sam pojela u toku dana , kad stigne proleće onda svako veče trčanje i eto problem rešen , kao i svake godine.Zahteva truda i izdržljivosti,ali isplati se , svakako .
Problem br.3
Kad me saleću sa pitanjima , gde za novu , kuda i skim ?-ja samo slegnem ramena i kažem , ma gde je to još? Kako gde je ? Tu je , manje od tri nedelje. Ali baš me briga. Ne volim da planiram , kad mi šune u glavu recimo da bi kod sestre a ja se obećala kod drugarice , onda eto ti problem. Ovako lepo , posle Božića se raspitam ko i kod koga dolazi , jer na kraju krajeva cela noć je priča o nekakvoj zabavi , a ako se neću dobro osećati , bolje da sedim kući i dozvolim ,da mi Pink trajno ispere mozak , sa programom koji pušta unazad već 15 godina.Iste face, isti redosled pesama , ista toaleta ...ali sa malo promene ....ispričaju 3 nova vica .Ihaj ! Evo nam zabave!
Ma na kraju krajeva će biti isto kao i prošle godine. Uzmemo flašu šampanjca, i u pljoski neku domaću tardžu za momke...(ipak je šampanjac damsko piće) i pravac trg. Živa muzika , nemam pojma ko će da peva , ali zar je to u opšte bitno , kad za džabe možeš da se smrzneš u ruci sa čašom , dve , tri ...kuvanog , mirišljavog vina? Ja već posle prve i ne čujem muziku , pa se ne uzbuđujem mnogo ...Stojiš na trgu , klatiš se , dok ti vetar štipa obraze , prebacuješ se sa noge na nogu ...možda će ti se ugrejati malo tabani.Ako ne pomaže ni to , uhvatiš se u kolce sa nekim poznatim ili nepoznatim facama i trudiš se da ne izgedati kao debil , dok udaraš tabanima po smrznutom betonu , da ti proradi cirkulacija. Eeee , aonda vrh večeri, vatromet! Ma to ne bih propustila ni za koje pare na svetu ! Dok se raspršuje po noćnom nebu , i pada po nama ,pecne te po licu ili malo ostavi trag po belom novom kaputu (koji si uzela da prošetaš baš za tu noć), pa one vriske koje čuješ , kao kad pustiš majmune iz kaveza (ma to ti je samo uzbudjenje kad prvi put vidiš te godine , šareni vatromet), pa onaj dim koji ostane posle izgorelog baruta....aaaaaa, milina jedna! A da ne pominjem da se trzas i bacaš se maltene na beton , jer se nađe uvek neki pijani veseljak , koji upali petardu i ne baci na vreme , a kad skonta da nije bacio , samo švićne u masu, kao popusen pikavac.Pa ako si vešt izbegneš , ako nisi ...možda ćes imati sreće i sa svojim očima se vratiš kući. Treba li nam nešto lepše od ovoga? Dajte ljudi , ...pa budite malo skromni ! Ko još ide u hotele , restorane i krstarenja? Ko ? Ja ću da vam kažem! Onaj ko za to ima pare!
Ali ako ste pažljivo čitali , dobili ste odgovor i na ovaj treći problem .
I konačno , problem br.4.
Ma to u opšte nije problem. Kad i kome su pare bile problem ? Para nema , pa nema ni problema. A šta sa lukom? Pa izvadi i skuvaj jedan dobar paprikaš!

Jesam vam pomogla iole oko tih depresivnih momenta ovako pred kraj godine? Istestiraj se , ako si se nasmejao/la barem 3 puta , uzmi da sam te izlečila.I nemoj mi sad dolaziti , sa pričom da nisam dobra vila, ili da moj čarobni štapić trokira!

Nabaci osmeh , i sretne praznike ti zelim ...naravno bez depresivnih stanja.Jer uvek bude nekako , nikad nije bilo da ne bude nikako.

петак, 19. април 2013.

Upravo prolazi .....

Upravo sad prolazi ...
Pustam ga,...nek ide ...
Dozvolim da nestane.
Naivna pomislih , dobro mu je
tu kraj mene ...
Sevne munja , udari grom
Bila je to ljubav s nekim ...jednom ....

Vidim plavu pticu iznad nas ...
prelete u nepovrat...
Ostavlja za sobom , mali, krvav trag ...
Iz srca mu viri zica bodljikava ,
iz kljuna suva travka i jedna slama ...

A ja prokleta s njim bih galopirala
Na indijskom isaranom konju od snova ...
Saman se trese poput noza
Pod nogama od blata i mocvara....

Od onda ...njega vidim , gde god mi pogled odluta...
Dom mi postala u paklu- jedna kamena kuca ...
krhotine od rasprsnutog raja,
Tekucina iskrivljenog ogledala...
Gde kresnice svetle do beskraja....



Vremenom.....

 Vremenom čovek shvati razliku između značenja- držati nekoga za ruku ili okovati nečiju dušu.Naučiš da ljubav ne znači samo sexulni odnos izmedju dvoje ljudi. Da ako nema nekog pored tebe to ne znači da si ostao sam na zemaljskoj kugli. Naučiš da jedan poljubac nije potpisan ugovor i da dobijen poklon nije obećanje...Da padove koje naidju prihvatiš uzdignute glave i širom otvorenih očiju. Naučiš svoj život da gradiš na "sada" i na "danas" , jer "sutra" ti ne garantuje ostvarenje tvojih planova. Jer "sutra" uvek ima nepredvidljive korake i poteze koji te mogu zaustaviti na pola puta...I vremenom naučiš, da ako ostaješ s nekim zajedno samo zbog bogate budućnosti , pre ili kasnije vratiš se u prošlost. Vremenom shvatiš da u besu izgovorene reči umeju da povrede osobu do kraja života...Naučiš da svako može da izgovori reč "izvini", ali samo ljudi sa velikim srcem i čistom dušom mogu i da oproste...Ako si povredio najboljeg druga , nikad više ništa neće biti kao pre. Naučit ćeš kako da budeš sretan s novim prijateljima, ali doći će vreme kad ti budu neizmerno nedostajali stari...Shvatit ćeš, da je vreme jedino što prolazi i da nema ništa reprizu...Naučiš i to , i ako ti je lepo u društvu onih ljudi koji te okružuju svaki dan , nedostajat će ti uvek baš oni koji više nisu tu ...I na kraju s vremenom naučis , ako samo pokušavaš tražiti od nekoga da ti oprosti , ili ne umeš da pokažeš kad voliš ili nešto želiš, da bi voleo biti nečiji prijatelj....iznad nečijeg groba je već besmisleno to da činiš.
Pokusaj...

 
Pokusaj samo po zlu da me pamtis,pokusaj da me mrzis...samo ako ce ti biti lakse...slazi sve o meni...na moja ledja sruci svu krivicu...slazi da si mi bio nevazan,da mi nista nisi znacio...slazi da te nisam docekivala sa osmehom a ispracala sa tugom...slazi da sam te grlila tek onako u prolazu a ne jako, najjace...slazi da sam non stop...brbljala,da nisam slusala tvoje price...jer bile su mi nevazne...slazi da nikad nisam bila tu za tebe...slazi da ne pamtim nista i da ne patim za tobom...a to sto pisem stihove,ma to je da popunim praznine...a to sto cesto na trepavicama zasijaju biseri...to ja ukradem poneku kapljicu kise i spustim je tu...a znas i sam kako ja umem da kradem...a to sto kroz note nekih pesama provlacim jednu istinu...nedostajes mi...ma nije to zbog tebe...izgleda da su ovi tekstopisci zarazeni istim virusom kao i ja...nije to nista...proci ce...valjda....
VOLIM...
 “Volim da budem s tobom zato što se nikada ne dosađujem, čak i kada ne razgovaramo, kada se ne dodirujemo, kada nismo u istoj prostoriji, ja se ne dosađujem. Nikad mi nije dosadno. Mislim da je to stoga što imam povjerenja u tebe, imam povjerenja u ono o čemu razmišljaš. Razumeš? Volim sve ono o čemu razmišljaš? Razumeš? Volim sve ono što vidim kod tebe, i sve ono što ne vidim. Ipak, znam tvoje mane. Ali mislim da se tvoje mane dobro slažu sa mojim vrlinama. Ne plašimo se istih stvari. Čak se i aveti koje nas proganjaju lijepo slažu međusobno!

HEJ TI!

 Ti ! Baš Ti, ubica ženskog srca! Tebi se obraćam! Ne okreći glavu , i ne pravi se da me ne čuješ! Znaš, da mrzim to! Hoću da me saslušaš, a onda ....onda idi i ne osvrći se !
Dozvolila sam ti , da ušetaš u moj život s rukama u džepovima.Ne dajući ništa a usput uzimajući sve...sve što se uzeti može. Srce,dušu, dostojanstvo, osmeh,....bio si gospodar mojih misli i vremena...
A šta si dao za uzvrat? Skoro pa ništa ! Lažem, ipak si mi dao nešto. Bio si velikodušan i poklonio si mi suze, besane noći, nemir, večiti osećaj krivice u duši ,koji me proždrao iznutra kao termiti .....
Svaki dan si uzimao, kidao deo po deo mene, sladio si se mojim suzama...bol koji si mi nanosio solio si omalovažavanjem ,gruboćom i ciničnim krikovima koje si ti nazivao - smejanjem.
Trpela sam...zašto? - I ja se pitam. Kažu ljubav ti zamuti pogledi čini da svet vidiš drugačije. Mene je oslepela, napravila budalu od mene! Što si me više povređivao , više sam te volela.
Ne, nije to bila ljubav! Sad sam već sigurna u to , samo želja....glupa ,nesebična želja da nekom pripadam. Nečija druga polovina.- Polovina čega?
-Glupost....svaki čovek je sam po sebi celina. A te polovine su izmislili dosadni pesnici, pevali isfrustrirani i razočarani pevači. A mi lakoverni ljudi, poverovali u stihove i note. Dozvoljavajući da se uživimo u tuđe sudbine,žalimo tuđe gubitke i plačemo na tuđem prokockanom životu.
Pogledaj me! Ravno u oči. - Šta vidiš? - Ništa ....sivilo...jesam li u pravu? Nekad su me zvali :"devojka sa modrim jezerima u očima"!
Jezero si presušio s tvojim rečima i delima, a meni ostavio hladno ,sivo i isušeno korito u očima.
Daj mi ruku ! Ne opiri se...pipni...,baš tu ! Ne osećaš ništa? E pa vidiš ni ja! Nekad je tu kucalo srce . Jurio ,udarao, čak se i čulo . Sad ? Kao umorni starac jedva ide, sat koji otkucava sve tiše i tiše...dok ne stane!
Pitaš se zašto ? O, ludo moja, pa zdrobio si ga,gazio po njemu,bacao u prašinu i trovao polako !
-Besan si ? -Neka ! - Dižeš ton? - Ne čujem te, ogluvela sam na tvoje histerije i optužbe. -Vidiš ? -Više ne drhtim,ne nerviram se i ne plačem. Stojim mirna pred tobom ,puna samopouzdanja ,koja sam skupljala ovih dana ,da ti u lice saspem : NE UMEM VIŠE DA TE VOLIM, PRETVORIO SI ME U KAMEN !
A sad ....idi ! Čuješ?! Kreni...i ne osvrći se više ! Neću da ti oprostim više nista, neću da molim i prosim za tvoju ljubav,pažnju i poneku lepu reč !
Ne! Činila sam to predugo i sve je usput izgubio smisao...
Treba mi mir...moram da se saberem ,da vratim osmeh ,koji si mi skinuo sa lica,da ponovo napunim jezerca, da pokupim krhotine svoga srca s puta.
Znam,trebaće mi vremena i truda da spojim i stavim sve na svoje mesto, ali ne žurim....vremena barem još imam ....
Još si tu?-Vreme ti je da kreneš !....Možda te tamo negde čeka neka...i nadam se ,iskreno se nadam ,da će te voleti barem upola kao ja, a Ti da ćeš je umeti ceniti i voleti više nego mene.....

Zbogom!

KAD SE SRCE SLOMI...

 
Kada ispustimo čašu ili tanjir,sa jednom lomljavinom se raspadne u milion delova. kad se razbije prozor,pukne sto ili padne sa zida slika,sve to proizvodi snažnu i glasnu buku.Ali srce kada se slomi ne čuje se ništa...Ćuti...i želi da ga čujemo.Voleli bi da nam kaže nešto,da nam skrene pažnju sa toliko bola.Ako i ispusti neki glas,to je samo unutrašnji.Vrišti,ali ne čuje niko osom tebe.Toliko glasno,da ti zazvoni u ušima i zaboli te glava.Baca se u grudima kao jedna velika bela ajkula koja je zarobljena,cuje se kao urlanje mečke za otetim malim medvedom.Tako se to čuje i izgleda,drhti,urla kao razjaren zver u kavezu.Tako je to sa ljubavi-niko nije nedodirljiv! To je tako divlje i surovo,kao kad otvorenu ranu potopite u morsku vodu.Ali,kada se slomi on ipak ćuti.A ti samo urlaš iznutra,ali te niko ne čuje...

Cudna sudbina ......

 

Kako je cudna covekova sudbina...taman kad ti vec od samaranja gore obrazi,koje si usput vecinom dobio bez razloga,stane ispred tebe i pomalo cinicnim osmehom na licu ti pokaze na jedan ulaz ,cak sto vise
vuce te za rukav ,gura da udjes.
Kad se priblizis ,kroz otskrinuta vrata ,cujes muziku koju samo ti volis,kao da sviraju samo za tebe,melodije poznate od kojih ti prodje jeza kroz celo telo.
Nutka te : udji ,...udji slobodno ovde se ispunajvaju zelje,ne dobije svako priliku da mu se ispune.
Jos se kolebas ,ali ljudska radoznalost je kao mackina ...ne da ti mira...mislis ,samo cu da zavirim ,pa sta ima lose u tome?
Polako otvaras vrata ,a pred ocima ti se pruza milion razloga da zakoracis...Cekaj ! Ovo je kao restoran...Nije ti nista jasno. Primetis da je sala podeljena na dva dela. S jedne strane stolovi postavljen sa kraljevskom vecerom,svecama koje plamte u duginim bojama,kristalnim casama sa kojih se odbija svetlo svece na zidove ,stvarajuci prekrasne odsjaje.Svi stolovi su postavljeni pored prozora,sa predivnim pogledom . Pljuvacka ti se skupi u ustima...
Onda privuce ti paznju druga strana sale ,gde na stolovima ima obican karirani stolnjak bez kica i sveca a na stolu stoji samo casa limunade.
Sad ti se vec vrti u glavi...u cemu je fora? A Ona gospodja Sudbina stoji iza tvojih ledja i pokazuje ti na raskos. Sedi ...kaze umiljatim glasom ,vidi ima svega ....a tebi oci ostali zakovani na kariranom stolnjaku i limunadi.
A cena? Koja je cena? -pitas tiho ,skoro da sapces.
Aaaa ,pa znas sve ima cenu! Ali to se placa tek posle.-recen ona s jos cinicnijim tonom i smehom skoro da vristi od pakosti.
Predugo razmisljas...a ona vec tipka lepljivim prstima po stolu. Hoce da te zbuni...Napravis dva koraka prema raskosu...okrenes se i u njenim ocima vidis plamen zla,pakosti,cinizma ....
Shvatis da ako samo posegnes i prstom za taj primamljivi raskos,zakopala si sebe.Racun ce biti prevelik ,a ti ces ostati duznik celog ostatka zivota.Dzaba ces imati u ustima najlepse ukuse sveta,dzaba ces imati pogled od kojeg svima zastane dah...kad u srcu ces osetiti uvek stezanje i znaces ...duzan si celog zivota.
Trgnes se naglo,i sednes za sto sa limunadom. Zacudjeno te gleda,jesi poludela?-pita te.
Nudim ti sve a ti biras -nista? Urla ,skace ,ocima seva....a ti mirnim tonom saopstis:
Neka nemam pogleda na raj ,gledacu kroz pukotinu,neka necu ziveti uzivati u gozbi ,jer u stvari nisam ni gladna...od prevelikog putovanja samo sam ozednela. Ali cu uvek imati dostojanstvo ,mirnu savest i bolje da budem tu gde me trebaju svi ,nego da budem sama tamo gde me niko ne treba.
Ostala sam da sedim sa mojom limunadom ,sretna i zadovoljna a nek raskos nudi drugima ,jer ja nisam kupac za to.

Krali smo vreme za nas


Stojim na ulazu,pod nadstrešnicom ispred kuće i gledam u stazu na kojoj su tragovi kišnih kapi u prašini.Hladna kiša se prikradala kroz noć.Razmišljam da li je moguća šetnja bez kišobrana. Posmatram tamne oblake,koje se prevlače kroz nebo i mešaju se sa sumrakom.Hladan vetar uporno duva i isteruje iz oblaka sitne kišne kapi. Zakoračim...krećem u noćnu šetnju. Osećam kako mi kapi klize niz lice, dignem glavu, zatvorim oči na tren. Nailazim na baricu, koju je kiša stvorila. Laganim koracima preskačem, povučem rukav jakne preko zglobova i ubrzam korake.I ako je napolju hladno od kiše i vetra,u sebi nosim onaj čudni, topli osećaj koji mi obuzima celo telo. Toplo sećanje na tebe ,na neke slike koje volim i rado im se vraćam,oživljavaju u sumrak...
Sećam se jednog našeg susreta,ovakvog kišnog jesenjeg sumraka,kada smo tako pripijeni, zagrljeni hodali. Naslonila sam lagano glavu na tvoje grudi, samo na kratko kao da sam htela od umora da predahnem. Čula sam ti srce kako lupa sve jače i sve brže kao da ga goni nešto.Tvoji nežni prsti koji su mi dodirivali lagano kosu, donosili su i meni i tebi vanvremenski spokoj. Nalazili smo se sami u polumračnoj sobi, osvetljenoj škrtom svetlošću ulične svetiljke, koja se probijala kroz rupice spuštene roletne.
Soba koja je tada bila naše utočište ceo svet se nalazio baš tada u njoj. Sva naša radost je bio taj susret, u toj sobi...Kratak , jedva dočekan, nas dvoje stisnuti u zagrljaj, poneseni strašću...
Bio je to susret dvoje koji se dugo traže u noći bez svetla, izbledelih tragova, nejasnih strahova, nadanja, strepnji, želja i čekanja...
Vreme nas je , ipak , uvek požurivalo negde, rušilo nam svaki sekund sreće stvorene na prostoru te sobe. Zvuci od spolja su se i pojačavali , a mi nismo ih želeli, samo smo želeli da budemo što duže sami, pripijeni jedno uz drugo.
Otkucaj sata jasno su se čuli,svaki otkucaj je bio kao ubod tupim nožem u srce...
Reč "moram" koju izbegavam da izgovorim u bilo kom vremenu ipak pogled na kazaljke me primorale..."Moram da krenem!"-izgovorila sam sam sa puno tuge u glasu. Škrte reči nisu nadolazile a bilo ih je ,obostrana želja da se baš tad kaže nešto lepo. I osmesi su nam se gubili kroz kratke poljubce, pa nam se činilo kao da se ljubeći opraštamo, kao da je ovo zadnji susret i ko zna da li ćemo se još nekad videti!
Odlazim prva do vrata , zastajem , poželela sam da kažem toliko toga...Umesto toga, žurno se vratim do tebe, zagrlim još jednom poljubim te nežno uz osmeh, blago dodirnem ti lice, samo da proverim da si sigurno tu , predamnom i da nije samo neki san...
Toliko toga bismo hteli , a tako malo nam se nudi...Zamnom u sobi ostaje samo miris kože, kose i parfema...pogled na krevet, izgužvana postelja gde su pre samo nekoliko minuta dva tela gorela...
Još uvek koračam polako , kiša istom upornosšću pada .Noć...tiha noć. Još me vuče želja za šetnjom.Osećam poznatu prazninu i kako mi nedostaje stisak tvoje ruke u mojoj. Osećam kako mi nedostaje tvoja ruka oko mog struka, blagi dodir po kosi i miris tvog parfema. To se sada samnom sećanje druži, uzalud se nadam da ćeš me iznenada stići. Osvrćem se i gledam u mrak.Ništa...Koračam sama , a bilo bi tako lepo koračati s tobom....
Ne reci kraj ....uvek ima šanse , za neki novi početak !

KADA KIŠA PADA....

 
Svaki put, kada kiša pada....nedostaješ mi.Pokušavam , ne misliti o tome šta smo imali,šta smo mogli imati ...
Ne uspevam. Dok posmatram kišne kapi ,koji klize graciozno,polako i ulivaju se negde na sredini stakla prozora u jedan majušni potočič,koji brzo sklizne do dna...setim se tebe.
Pre nego sto stigne do dna, zablista dok se svetlo ulične lampe prelama na njoj.
Tako sam i ja ...zablistala, pored tebe na tren,samo na tren! Stvorila iluziju savršenstva s kojim nisam umela da održim korak.
Bio si moj jutarnji osmeh, videla sam te u peni tek skuvane kafe, na ulaznim vratima kao senku...
Dok si bio tu , sunce je umeo toplije da greje, noći nisu bili toliko mračni s puno sablasnih šumova.
Kad bi šetali i slučajno mi štikla u rupicu zapela, a ja se zateturala, držao bi me još jače s izgovorom ...tu sam, neću dozvoliti nikad da padneš.
Sećaš se ? Večerali smo , a ja umočila pomfrit malo više u kečap, pa se razmazala na ivici usne....sećaš se? Uzeo si salvetu , nagnuo se i kao malom detetu obrisao usta....prvo sam te iznenadjeno pogledala,a onda se smejala kao luda...a ti si samo onako usput rekao : volim te musavice mala....
Govorio si da sam bas ona koja je za tebe stvorena, ona koja tvoje nedostatke dopunjava, da sam....., da bila sam sve...
Do onog dana , kad si ležerno i bez valjanog razloga izšetao iz mog života.Ne osvrćući se zatvorio bučno za sobom ulazna vrata.Izgovor koji ni onda nisam shvatala,me i danas proganja. Znam de je detinjasto ,jer takvi razlozi ne postoje u reali ...ne mogu postojati i porušiti savršenstvo koju smo gradili, i izgradila do pola.....
Nije bilo svadje, vike , prebacivanja....zato ni dan danas ne mogu da shvatim, a možda nikad i neću....
A kad se prisetim te večeri užasno padala kiša.Stajala sam ispred prozora, kao i sada.Posmatrala kišne kapi koji su se nabijali na staklo i munjevitom brzinom stapali u potočiće,klizući se do dna prozora. Čula sam užurbane korake, a kroz zamagljeno staklo i umusano od kiše, ugledala sam siluetu ...ugledala sam tebe.Dotrčala do vrata , brzo otvorila a ti si uleteo stresući sa sebe kišne kapi po pločicama.Pomogla sam da skineš kaput i onda ugledala u tvojim očima nešto čudno.U prolazu si me poljubio u obraz,i dobacio :kako ti prošao dan?, -dok si za sobom zatvarao vrata kupatila.Ja stala na dovratak i viknula -super kao i uvek....jesi umoran , čekala sam te da večeramo?! Ćutao si ...ja se okrenula , i postavila sto....Čekala sam...dugo si se zadržao. Seo si , i čudno prećutao celu večeru. Ja sam prebirala viljuskom hranu po tanjiru ....osećala sam napetost, nervozu i čula sam previše tišine u vazduhu.Pred sam kraj večere si me pogledao , uzeo mi ruke u svoje dlanove i rekao: Večeras odlazim i neću dolaziti više.Izvini ....volim te ....
Odjednom me tišina koja je nastala počela da davi. Reči mi se zaledili u grlu...milion pitanja , a ni jedna da napusti usne. Video si da mi nije ništa jasno, pa si nastavio....previše, previše te volim. Ne mogu ...razumi me ,ne smem više...poleduću...nisi ti kriva...ja sam ....vezao sam se za tebe a nisam smeo...ne...a sad ne mogu da živim sa saznanjem , da ne mogu da se budim pored tebe.....izvini ....volim te.
Ustao si , poljubio me do tad najsnažnije, naj strastvenije...uzeo svoj mokar kaput i užurbano zatvorio snažno za sobom ulazna vrata.
Čula sam unutar sebe lomljavu...nešto poput pucanje bukve u ledenim planinskim noćima.Sablasni zvuk od koje ti se zaledi krv u venama a uši ogluve na momenat.Onda tišina.....Doteturala sam se do prozora....ni sama ne znam koliko sam tu stajala, ali kiša već prestala da pada...staklo se osušilo od vetra....ostali su tragovi malih potočića....
Od onda kad god kiša pada ja stojim pred prozorom i čekam da se pojavi neka silueta, čujem sitne užurbane korake, krenem prema vratima...onda , na polovini sobe stanem , vratim se do prozora ,koraci koji su bili pred vratima se udalje , a ja i dalje posmatram kako se stapaju kišne kapi u male potočice i u duši još uvek zaplačem.